Ljubav kao žudnja i tjeskoba

Pjesnikinja Jadranka Ivandić Zimić bila je zaljubljena u ljubav. Kažem „bila je“ jer nije dočekala objavljivanje osebujne knjige Oprečna nadanja, u kojoj ispovijeda stanje svoje duše, poetsku neizmjernost u paradoksalnom osjećaju ljubavi i samoće. Poetesa je umrla 2022. u 57. godini. Poetika ljubavi kako je promiče pjesnikinja nosi u sebi kreativnu ravnotežu ljubavnih impulsa, koji autonomno žive u jedinstvenom ciklusu od 35 pjesama u prozi i lirskih crtica u kojima je zaustavljeno vrijeme osjetilne vis vitalis komunikacije. Ta sveobuhvatna poetika imaginativnih, srodnih dodira osmišljava i fatalnost erotske katarze. To su afektivni, pokretljivi prostori fascinantne erotske snage koja vodi poetizaciji osjetila: „Hoću da te ljubim: Usne ljubit hoću ti krvlju nahraniti glad ocvalih bedara. Volim te, a tijelo mi je gladno, oči umorne. Za tvojim usnama žudim, vrelim tijelom te zovem. Hoću da te ljubim.“ (Hoću da te ljubim).

Izvor Facebook

Vrtlog emocija koji ne priznaje strpljenje ni samozatajnost oduhovljen je i u knjizi autoričine romansijerske proze u kojoj se zaljubljenici, uhvaćeni erotskim bezumljem, prepuštaju nesmiljenoj žudnji što je nadahnuto opčinjena tragičnim galopiranjem u ljubav (Dvije Veronike, 2020). Pjesnikinja je poetski dosljedna u svojoj imaginativnoj ljubavnoj žudnji. U prozi Dvije Veronike naglašava: „Bila sam ništa, prašina s puta, miris vjetra među pustim granama, karanfil na nepoznatom grobu, a sada sam sve. Sve što čovjek može biti.“ Fatalnost u ljubavi pjev je senzualnih dimenzija u kojima se i dijalektika svakodnevlja podređuje strasti: „Ja bih tako do u vječnost mogla sanjati i živjeti san, prepustiti se rijeci ljubavi u putenoj tišini, kao tvoja ljubav, tvoje jedino sve, iznova zaljubljena, dočekati s tobom neki novi dan.“ (Ja bih mogla).

Ima li ljubavno zadovoljstvo granice? Traži li pripadanje nekomu žrtve? Donosi li čarolija zaljubljenosti „neki novi dan“ u kojem smrt dovršava senzualnu želju i odnosi sanjarije? Žudnja se pretapa u tjeskobu. I na tome se zasniva kontrapunkt u naslovu zbirke Oprečna nadanja. U maniri dolce stil nuovo to je ovjekovječio nenadmašni Francesco Petrarca u Kanconijeru: „sretan u ognju, pun nade u boli“.

Posebnost komponiranja zbirke jest i lirska proza Mojoj dragoj Jadranki otisnuta na početku knjige, u kojoj pjesnikinja naslućuje, nagoviješta svoju smrt: „Miško moj, ja ću tebi umrijeti.“ Ljubavna poetizacija u tom tekstu etički je i duhovno pročišćena. Čitanje i prihvaćanje pjesama produbljuje osobnost, biće. Urednica Zorka Jekić u pogovoru Traganje za ljubavlju i smislom naglasila je: „I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju..., pjesnikinja zapravo pjeva o ljubavi.“